UČITELJICA VRATILA ALEKSANDRI POKLON ZA 8. MART JER NIJE BIO UPAKOVAN: A odvajala je od užine! Zato sad od đaka traži samo ovo

Ona je danas ta koju za katedrom dočekuju pokloni, ali njena želja je sasvim drugačija, piše Kurir.

– Zašto ne volim 8. mart i grozim se vajber grupa? Da se vratimo u devedeset i neku, u drugi razred – započela je Aleksandra Vidanović, učiteljica u OŠ “Dragojlo Dudić” u Beogradu.

Kako ističe, tada nije bilo ni telefona, ni osmomartovskih viber grupa, nego su se mame u školskom dvorištu domunđavale i organizovale, sve sem njene i još nekoliko “izopačenih” primjeraka, koje su radile od jutra do mraka kako bi pregurale inflaciju koja je gutala sve iz minuta u minut.

Tada, kako se prisjeća Aleksandra, majka joj je govorila da učiteljici nacrta ili napiše nešto od srca i to joj pokloni pa je tako i uradila.

– Ali tog 8. marta svi su ispred škole držali neki poklon, cvijeće, bombonjeru, stonu lampu, knjigu… Svi, sem mene koja sam svoju čestitku pažljivo spakovala u korice udžbenika da je ne izgužvam – dodaje Aleksandra.

Kako je ova scena, tada osmogodišnju djevojčicu posramila, svoj džeparac za užinu Aleskandra je iskoristila da učiteljici Nataliji kupi poklon.

– Znam da mi je mama svakog dana davala novac da kupim užinu. Uvijek dovoljno za pekmezaru, kiflu, štapić ili nešto slično. Riješim ja da taj novac i sav onaj kusur od prethodnih užina iskoristim da kupim bilo kakav poklon. Bilo je dovoljno za masnu mono sjenku u nekoj zelenoj boji. Kupih je. Ušli smo u učionicu i svi su poređali svoje lijepo upakovane poklone na katedru. Stavim i ja svoj – priča Aleksadra.

Reakcija učiteljice, naime, nije bila očekivana. Ushićena što je uspjela da kupi poklon ipak naiđe na strogu osudu koja ostavi gorak ukus.

– Divila se Natalija svim poklonima, zahvaljivala se, a onda je došao red na moj. Promijenila je izraz lica. “Čije je ovo?”, odgovorila sam “Moje”, “Poklon mora da bude upakovan! Ovako se ne poklanja! Šta je ovo?” – prepričava Aleskandra.

Kako kaže, danas je ona ta Natalija, ona koja sjedi sa druge strane katedre, ali ne očekuje lijepo upakovane poklone.

– Ne zato što ih ne volim, već zato što ne volim poklone koje kupuju mame, koje se (pojedine) zbog istih raspravljaju po viber grupama. Da li da učiteljicama ili vaspitačicama uzmu vaučer, tašnu, torbu, psa, zeca, auto, stan… Dovoljna je čestitka i dječji osmijeh, ništa više da bi ova Natalija bila srećna! Umjesto vaučera za neku drogeriju, bolji je vaučer kojim bi se omogućilo liječenje nekog djeteta, a mnogo ih je! Srećan 8.mart – napisala je humana učiteljica.

Kako ističe, pouzdano zna da većina nastavnica dijeli njeno mišljenje, samo ga nije napisala javno.

– Ja radim kao učiteljica u OŠ “Dragojlo Dudić” gdje redovno organizujemo humanitarne akcije, jer shvatamo značaj istih. Godinama unazad se bavim humanitarnim radom kroz organizovanje humanitarnih bazara i licitacija. Vjerujte, ne postoji veći poklon da neko dijete ode na liječenje, kao što smo uspjeli za Saru Prljinčević. Voljela bih da nema tih zelenih plakata sa brojem u fondaciji, da ne čitam svakodnevno apele roditelja. Ja ne mogu sama izliječiti nekog, ali svi mi možemo. Jedan cvijet će uvrnuti, ali taj cvijet humanosti traje vječno – zaključila je Aleksandra.

Divnu poruku pred dan žena podijelila je Aleksandra, podsjećajući sve da se vrijedost poklona mejri u ljubavnim, a ne novčanim jedinicama, piše Telegraf.

Source: region