Elvedin Pašić, prvi svjedok na suđenju Ratku Mladića u Hagu: “Zaslužuje smrtnu kaznu”

Pašić je preživio strijeljanje više od 160 Bošnjaka u selu Grabovica kod Kotor Varoši u novembru 1992. godine. Među ubijenima su njegov otac i amidža.

Elvedin Pašić danas živi u Americi. Tri puta je svjedočio na haškim suđenjima srpskim čelnicima. Rođen je u većinski muslimanskom selu Hrvaćani kod Kotor Varoši, između Banja Luke i Travnika. Elvedin je s porodicom morao pobjeći iz svoje kuće kad su u junu 1992. srpske snage granatirale selo. Njegovim svjedočenjem tužilaštvo je željelo prikazati obrazac postupanja 1992. sa stanovništvom nesrpske nacionalnosti u dvadesetak općina u kojima je rukovodstvo bosanskih Srba preuzelo vlast.

Za Anadolu Agency (AA) Pašić je opisao susret s Mladićem, otkrivši kako se ponašao tokom suđenja i njegovog svjedočenja, a kojem će danas u Hagu biti izrečena pravosnažna presuda.

”Proces je počeo sa Tužilaštvom i ispitivanjem. Sve dok sam pričao i odgovarao na pitanja o mom prisjećanju na 1992. godinu, kada su srpski dobrovoljci, JNA, mještani i Vojska Republike Srpske napali moje selo Hrvaćane i okolna sela na drugi dan Bajrama, Mladić nije imao direktni kontakt ili komentar sa mnom. Par put kada sam pogledao na njegovu stranu, bio je spuštene glave i trljao je čelo. Nisam imao strah od njega ili da me je neka panika hvatala. Ali, biti u istoj prostoriji s nekim ko je odgovoran za nestanak mog babe, amidže, bližih i daljih rođaka i svih nestalih za kojima se i danas traga je veoma teška i komplikovana stvar. Nekad pomislim da li je ovo sve potrebno, koliko puta trebam reći, posvjedočit, izreći sve to, preživjeti da bih dokazao i rekao istinu o svemu što sam preživio. Koliko treba reći da bi se zločinac i monstrum kao što je Mladić osudio i presudilo da je kriv i odgovoran za nestanak mojih najmiliji. Snaga, želja i nada da će neko dobre duše i ljudskosti ko zna za masovnu grobnicu od nestalih 162 i više Bošnjaka sa područja Kotor Varoši doći i dati informacije gdje su pokopani, pobijedi”, pričao je u ekskluzivnom razgovoru za Anadolu Agency (AA) Pašić.

Pašić se osvrnuo na konačnu presudu Mladiću, te kazao šta očekuje danas na sudu.

”Zločinac Mladić bi trebao da bude osuđen za genocid i u ostalim opštinama kao što je osuđen i za genocid u Srebrenici. Apsolutno, presuda treba da bude takva. Znam da bi to bilo pravedno i realno za sve one koji su iz tih opština, a pogotovo za one koji su dali svoje živote i za one za kojima se još traga. Jer ovo je bilo sistematski isplanirano, organizovano i urađeno. U Hagu sam kazivao šta se događalo u Kotor Varoši, znači to je sjeverni dio Bosne i Hercegovine, a Srebrenica je istočno od Kotor Varoši, tako da je ovo sistematski i oraganizovano, planirano i urađeno od strane srpskih nadležnih, vojnih i vrhovnih vođa kao što je Mladić. Ja da mu sudim, Mladić bi dobio smrtnu kaznu”, istakao je Pašić.

Pašić je zajedno s majkom krenuo u bijeg. Lutali su okolnim selima nekoliko mjeseci, a pri susretu s nekim srpskim komšijama i vojnicima bilo je i neugodnih situacija, kao i pitanja.

Svjedočio je u Hagu o tim momentima:

„Kud vi balije idete?”, pitali su.

„U svoje selo Hrvaćane“, odgovorila je svjedokova majka u ime pedesetak izbjeglica.

„Tamo više nema ništa. Možete ići samo u Tursku, ovo je Srbija”, uzvratili su vojnici RS-a.

Pašić se prisjetio i kako je sve izgledalo kada su srpski vojnici upali u bošnjačka sela. Sve kuće su bile opljačkane i zapaljene, stoka pobijena… Put izbjeglištva morao je da se nastavi. Elvedin Pašić jedan je od hiljada stanovnika bosanskohercegovačkih opština čiju teritoriju su ratni čelnici RS-a nastojali učiniti etnički čistom. U tom cilju su snage pod komandom Ratka Mladića bezobzirno napadale sela i naselja u kojima su živjeli Bošnjaci i Hrvati. Njegove jedinice su progonile civile ili ih odvodile u logore, a pojedinci su zatočene mučili i ubijali.

”Moje selo Hrvačani je udaljeno otprilike 13 kilometara od Kotor Varoši. Sredinom maja 1992. godine formirane su kolone srpskih vojnih vozila punih vojnika u okolici sela. Dana 12. juna, dva tenka, te 30 do 50 srpskih vojnika zauzeli su položaj na brdu iznad Hrvaćana. Drugi dan Bajrama napali su selo. Hrvaćani su imali oko 100 kuća muslimanskog stanovništva. Nakon intenzivnog noćnog granatiranja i pucanja, stanovništvo je u rane jutarnje sate moralo napustit selo i tražiti spasa u susjednom hrvatskom selu Plitska. U narednih nekoliko mjeseci moja familija i ja smo bježali iz sela u selo tražeći spas. Nažalost, gdje god smo došli nismo mogli da ostanemo dugo, zbog sigurnosnih razloga onih koji su nas primili, ili zbog opasnosti od napada i pada sela pod srpsku kontrolu. Bilo je dana kada smo bježali iz jednog sela u drugo jer su sela bila popaljena, stanovništvo pobijeno, rastjerano, odvedeno u logore i poubijano masovno, kao što je stanovništvo Hanifića zatvoreno u džamiju. Četnici su zapalili tu džamiju sa stanovništvom unutar džamije”, svjedoči Pašić.

Navodi da je s majkom, kada se to desilo, bio u susjednom selu Brdo.

”Bježali smo u hrvatsko selo Biliće gdje su nam lokalci dali garažu da tu živimo privremeno. Nakon pada Bilića i mnogih drugih okolni sela Kotor Varoši bili smo prisiljeni da se prebacimo u zadnje uporište, selo Večići gdje smo se sastali sa brojnim stanovnicima susjednih sela. Tu sam našao babu koje je nakon pada Hrvaćana došao u Večiće gdje je boravio sve dok smo se mi prebacivali iz sela u selo. Neki ljudi su plaćali ogromne pare, Bošnjaci i Hrvati selili se sa prvim konvojem kada je krenuo prema Travniku iz Kotor Varoši. Mi nismo imali pare i nismo mogli da se iselimo tada. Čuli smo kada je konvoj otišao kako su četnici skidali maloljetnu djecu i starce, sve muško sa konvoja i vodili ih za Manjaču u logor”, tvrdi Pašić.

Navodi da se stanovništvo Večića odlučilo predati pet dana nakon potpisanog primirja sa srpskom stranom. Pašić, koji još uvijek nije pronašao oca, prisjetio se zadnjih trenutaka s njim provedenih. Jer, na tom putu bili su zarobljeni. U logoru su se i razdvojili zauvijek.

”Moji mama i babo su bili zabrinuti. Odlučili su da me pošalju sa babom preko šuma da idemo prema Travniku. Nažalost, proboj do Travnika nije bio uspješan. Dosta ljudi je poubijano, još se traga za nekima. Na tom putu bio sam zarobljen u Grabovici zajedno sa babom i mnogim rođacima, bližim i daljim. Najteži trenutci su mi bili kada sam se morao rastati sa babom u Grabovici. Prilikom postrojavanja srpski vojnici su nam naredili da legnemo kao sardine, jedan pored drugoga na stomak. Ležao sam između amidže i babe u trećem redu. Sjećam se da je bilo puno blata, teren je bio mokar. Ležao sam mirno dok mi je babo govorio tiho ‘ne boj se sine, babo je tu’. Nakon dugotrajnog ispitivanja, iživljavanja i maltretiranja četnika nad zarobljenicima, jedan od starješina srpske vojske je viknu glasno da maloljetni, stariji i žene ustanemo odmah. Na trenutak nisam ni disao, bio sam uplašen, nisam ni mrdao. Nisam smio, a ni htio da napustim babu. Nakon zadnjeg zahtjeva vojnog starješine amidža je progovorio i rekao ‘ustaj sine, ustaj odmah, preživjet ćeš’. Tada sam ustao i krenuo sa grupom koja je već bila ustala i kretala se prema cesti. To mi je bio zadnji trenutak sa babom, amidžom i familijom za kojima još tragamo”, govorio se Pašić.

Potresan svjedokov opis rastanka sa zatočenim ocem rasplakao je svojevremeno i sudsku prevoditeljicu u Hagu.

”Pogledao sam i vidio sam s desne strane, na drugom katu ruka. Ruka koja je mahala. Nisam vidio tijelo, ali sam vidio ruku kako maše. I tu ruku vidim u mojim snovima”, prisjetio se Pašić najtežih trenutaka u životu.

Dodaje kako je u nadi i neizvjesnosti teško živjeti.

”Vjerovanje u Allaha dž.š. daje mi snagu i smiraj. Znam da je moj babo džennetlija i mnogi oni za kojima se traga. Ali, čovjek nekada čuje i živi u nadi da su možda još živi. Sve dok se ne nađu svi oni koji su nestali u Grabovici čovjek nije u stanju da se pomiri sa sudbinom. Jer, moj babo i svi oni koji su nestali zaslužuju to. Zaslužuju da im se dženaza klanja i proući Fatiha. Moja djeca mi daju snage da idem dalje, da živim dalje. Svaki dan provodeći s njima podsjeća me na dane koje sam provodio sa svojim babom. Presuda Mladiću za genocid u svim opštinama će mi dati snage da živim dalje” kazao je Pašić.

Stava je da nije samo Mladić taj koji treba odgovarati za zlodjela, ubistva, progone…Agresor, lideri ali svi oni koji podržavaju taj režim su krivi za sva zlodjela počinjena na tlu BiH.

”U mom kraju, Kotor Varoši, imali smo komšije koji su prije rata govorili ‘mi smo komšije, ne bojte se ničega, tu smo da se pomognemo i pazimo’. Kada je rat počeo u svim ovim zlodjelima učestvovali su njihovi lideri, generali kao što je Mladić. Mislim, doživotan zatvor bez privilegija je dovoljno za mene. Volio bih kad bi narod mogao da odluči i presudi zločincu kao što je Mladić. To bi bilo najrealnije”, rekao je Pašić.

U tom slučaju, ponavlja, pravedna presuda bi bila smrtna kazna. Time bi bila zadovoljena pravda za sve žrtve.

”Ali znamo da Međunarodni sud ima samo doživotnu kaznu za osuđenog. Zato, doživotna kazna zatvora bez privilegija, za mene, bila bi zadovoljena i umjereno pravedna. Isto tako, mislim da je pravda time zadovoljena za sve žrtve i one preživjele koji su bili izloženi zlodjelima”, stava je Pašić.

Naglašava da u ratu nikada nije sreo Mldića, niti je znao ko je on. Ali, na svojoj koži osjetio je strahote, vidio smrt, susreo se sa ubistvima, bio u logoru, ostao bez najmilijih.

”Mladić, ali i Radovan Karadžić, Željko Ražnjatović Arkan, Slobodan Milošević… su monstrumi, zlikovci i bića za koje ovaj prelijepi svijet nije mjesto. Njihova mržnja, zulum i motivacija za ostvarenje nečega sto je nemoguće je kao horor film. Samo ne mogu da zamislim kako ljudsko biće može da ima u sebi toliko mržnje, posjeduje toliko zuluma i zavidnosti samo zato što je njegov komšija druge vjere i drugog običaja i da toliko ubistava počine da bi ostvarili nešto što je nemoguće”, istakao je Pašić.

Zbog svega što se desilo, svega što je doživio na svojoj koži, ali i patnje i bola koji ne jenjava, poručuje:

”Naša je dužnost da se priča, podsjeća i podučava naša mladost o događajima iz 90-tih godina prošlog vijeka. To dugujemo svim našim žrtvama, našim majkama, očevima… Zbog starih smo dužni govoriti istinu, tražiti pravdu za sva ta zla koja smo preživjeli zajedno sa njima. Vrlo dobro znamo sta je Hitler uradio u Drugom svjetskom ratu sa Jevrejima i koja je njegova motivacija bila. Kako je to zabilježeno u historiji, isto tako i mi smo dužni da objasnimo, napominjemo i kažemo našim mladima šta se to tačno desilo, ko je bio agresor, a ko je bio žrtva. To naša djeca, ali i cijeli svijet trebaju da znaju, a ne da se podmeće kako je to bio građanski rat i da su svi stradali. Vrlo dobro znamo da je to bila srpska agresija na BiH i da su poglavari kao što je Mladić, Karadžić, Plavšić, Milošević, Krajišnik imali namjeru da odvedu muslimanski narod sa područje BiH u nestanak. Kao dječak sam osjetio to i preživio. A što se tiče zločinaca neka znaju ‘ničija nije do zore sijala’. Pravda i dobro uvijek pobjedi zlo, tako da hvala Bogu ima sistem, ima dobrih ljudi koji pravdu i dobro cijene, podržavaju i rade na tome da se zločincima stane u kraj, da se dovedu pred pravdu i kazne”.

“Suđenje Ratku Mladiću” (“The Trial of Ratko Mladic”) je film koji prikazuje potresna svjedočenja na sudu u Hagu. Prvi svjedok na suđenju Mladiću bio je Elvedin Pašić koji je preživio masakr u selu kod Kotor Varoši.

U emotivnom svjedočenju Pašić je ponovo proživljavao traumu, moleći da mu pomognu naći oca.

”Nadam se da će se neko nakon ovog mog svjedočenja i razgovora s vama odazvati da se moj babo i ostali iz Grabovice pronađu. Da klanjam svome babi dženazu dok sam živ”, rekao je za AA Pašić.


Izvorni članak: Elvedin Pašić, prvi svjedok na suđenju Ratku Mladića u Hagu: “Zaslužuje smrtnu kaznu”