Fiksacija na Bosnu: Milanović, najbolji Tuđmanov đak

Ustaški je pokret samo u ranoj fazi bio pod utjecajem talijanskog fašizma, da bi vrlo brzo pao pod utjecaj nacista. To se, između ostalog, vidi upravo po ulozi Mile Budaka koji je potpisivao rasne zakone onda kada to u Evropi još nitko nije radio. U muzeju Wansee u Berlinu, gdje je 1942. godine održana čuvena nacistička konferencija na kojoj je dogovoreno tzv. konačno rješenje židovskog pitanja i danas pod staklom možete vidjeti ključni izvještaj u kojemu se obrazlaže što u Evropi treba napraviti sa Židovima, a kao primjer se uzimaju jedine dvije zemlje u Evropi koje su to pitanje ‘riješile’, i u njima više nije potrebno ulagati dodatne napore. Te dvije države su Hrvatska i Slovačka.”

Ovo je izjava o nacističkom karakteru endehazije, izvornom i autentičnom. Međutim, takav jasan stav o NDH nije bio dio odgovora predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića na ovogodišnjoj komemoraciji proboja jasenovačkih logoraša kad ga je kolega Saša Kosanović priupitao zašto se u nas u javnom prostoru, kad je taj logor u pitanju, pojam genocid koristi vrlo stidljivo ili čak uopće ne. Na novinarovo pitanje predsjednik je, nakon što je najprije dotičnog žurnalistu propisno izvrijeđao, mutio na sljedeći način: “Ustaše su ubijali Židove od prvog dana da se dodvore tamo nekom, neću reći Bruxellesu, nego Berlinu, potpuno suludo i na štetu hrvatskog naroda, čiji sam danas jedan od predstavnika i ja.”

Što je Berlin Bruxellesu i obrnuto?

Prvu izjavu s početka teksta dao je profesor teorije države i prava na splitskom Pravnom fakultetu Nikola Visković, sada profesor emeritus, odgovarajući prije 17 godina na pitanje novinara Borisa Rašete zašto on u slučaju ustaša govori kao o nacističkom, a ne kao o fašističkom pokretu. Možda je previše očekivati da i Milanović dade ovako precizan i upućen odgovor na te teme kao što to čini splitski profesor prava, ali je površnost s kojom predsjednik pristupa takvim i sličnim temama ipak iznenađujuća, a neki će čak reći i zabrinjavajuća. Nekima drugima pak, predsjednik je u takvim neobaveznim razmišljanjima naglas šarmantan, pa čak i hrabar, jer, eto, drsko odgovara lijevima i desnima, bez razlike, i govori im sve što ih ide, pa sve još u lice, samo istinu, nema labavo, itd. Nama se ipak čini važnim upozoriti na Milanovićeve brzopotezne generalizacije i pokušati odgovoriti zašto mu je odgovor na ovogodišnjoj komemoraciji manipulativan. Naime, ako je dodvoravajućeg ponašanja vrhuške NDH prema nacističkoj Njemačkoj i bilo, svakako je promašeno političku pragmu – kako to hoće predsjednik kad metaforički uvezuje Berlin s Bruxellesom iz čega se onda dade iščitati to da smatra da je vazalski odnos pro-osovinskih marionetskih režima prema ondašnjem Berlinu moguće prispodobiti sličnom sluganskom odnosu današnjih polu-perifernih zemalja prema Bruxellesu – navoditi kao skoro pa najvažniji motiv za zločinačko djelovanje NDH, te taj režim na taj način do određene mjere i ekskulpirati. Očito je, dakle, da je u svemu tome bilo i nečeg domaćeg i samorodnog, a ne samo da se tako moralo postupati, jer, eto, tako nalaže Berlin, tj. Bruxelles.

Zašto sve ovo navodimo? Pa zato, jer se aktualni predsjednik republike tim i sličnim relativizirajućim tumačenjem opasno približio povijesnom revizionizmu. U sličnom revizionističkom tonu istom prilikom govorio je i o Srbima, o kao praktički drugorazrednim žrtvama tog logora (osim onih iz Potkozarja, kako kaže, kojima jedinima unutar srpskog korpusa priznaje puni status žrtve), koji su, prema predsjedniku, kaznu koja ih je snašla skoro pa zaslužili, jer su se oružjem oduprli ustaškom režimu. Povjesničar Milan Radanović odmah je taj dio odgovora u kojem predsjednik jedinstveni logoraški svijet koji dijeli istu muku i nevolju, separira i diferencira, prokomentirao na sljedeći način: “Dolazimo do najproblematičnijeg dijela izjave predsjednika Milanovića. Nakon što je konstatirao da je genocid nad Romima u Jasenovcu bio zločin nad potpuno nevinim bićima, što je nesumnjivo točno, ponovo je načinio distinkciju među narodima žrtvama genocida – ‘jer Srbi su pružali otpor’. Znači li to da oni koji su ubijeni jer su pružali otpor, bez obzira da li su bili Srbi, Hrvati itd, nisu bili nevini, odnosno da su nešto skrivili? Umjesto da se tu zaustavio, predsjednik je nepromišljeno nastavio: ‘Bili su neprijatelji, zna se kako se postupa s neprijateljima – ne ubija ih se u logoru. Židovi su bili građani – neutralni. Ne bi vjerojatno nikad izabrali oružje.’” Dobro, od hasanbegovićevskog i igorvukićevskog negacionizma još je daleko, ali kako je predsjednik žustro krenuo u prebrajanja i razdvajanja po svim mogućim linijama, pitanje je na kojoj će se točki zaustaviti na sljedećoj jasenovačkoj komemoraciji. Možemo se samo nadati da se neće poput svog prethodnika na predsjedničkom mjestu sjetiti da se “u Jasenovcu uz žrtve fašizma, kojima je spomen-područje posvećeno, pokopaju i žrtve komunizma”, što je 1993. godine palo na pamet Tuđmanu, koji je tu ideju pokušavao bezuspješno implementirati sve do svoje smrti 1999. godine.

Mobiteli iz ’42

Kad smo već kod Tuđmana valja reći da je zapravo Milanović, kad je riječ o setu pitanja i problema vezanih uz Drugi svjetski rat i domaće partizane, u potpunosti odškolovan na tuđmanizmu. Da je izašao ispod Tuđmanovog šinjela, vidjelo se po jednoj, samo naizgled sitnici. Naime, na komemoraciji je, ponosno, ustvrdio da je proboj napravljen na čelu s Antom Bakotićem, predsjednikovim Sinjaninom. U kontekstu te vječno prebrojavačke politike naravno da je važno da se napomene da je vođa proboja ne samo predsjednikov zemljak, nego i Hrvat. Kao da bi taj herojski podvig posljednjih logoraša bio manje značajan, manje važan i manje junački, da je na čelo proboja stao nečiji drugi zemljak ili neki logoraš druge nacionalnosti. Nacionaliziranje antifašizma otpočelo je u nas praktički čim je HDZ zasjeo na vlast. Najprije se dan ustanka iz previše srpskog Srba u Lici prebacio na etnički puno prihvatljiviju Brezovicu na Baniji, zatim se pokušalo, kako smo vidjeli, izmiksati partizanske i ustaške kosti u Jasenovcu, da bi tuđmanističku retoriku nacionaliziranog antifašizma na kraju prihvatili i sami antifašisti, koji se nerijetko i sami prebrajaju i ushićeno konstatiraju da je, recimo, na Sutjesci stradalo toliko i toliko Hrvata, Dalmatinaca, Šibenčana, kako god već. Kao da bi, da ponovimo tezu otprije, herojska borba na Sutjesci ili Neretvi bila išta manje herojska da je etnički sastav partizanskih jedinica tada bio drukčiji.

Komunikatoru godine, kako neki tepaju Milanoviću, “jasenovačka razmišljanja” svakako nisu predstavljala prvo takvo otkliznuće kad je povijest u pitanju. Njegova lakoća u simplificiranju kad su događaji iz prošlosti posrijedi bila je vidljiva i prošle godine kad je pribivao komemoraciji za žrtve četničkog terora u Gatima. Tom prilikom je ironično upitao – a gdje su bili ti partizani da pomognu napadnutom hrvatskom selu. U stilu “pričao mi deda” predsjednik na komemoraciji u Gatima u zaleđu Omiša prošle jeseni kaže: “Za Gatu sam čuo od svog pokojnog djeda, kao i za pokolj koji se dogodio u selu Otok, u neposrednoj blizini… Taj narod to nije zaslužio. I zato je trebalo stati u zaštitu. Odatle moje dječje pitanje djedu: Gdje ste bili vi, partizani?” A gdje su točno bili ti partizani, promptno mu je i precizno na fejsu odgovorio pisac i scenarist Vlado Bulić: “Zoka, konju domobranski, prvo, nisu Gate nego su Gata. Drugo, dida ti nije znao objasnit di su bili partizani a ti se, eto, u pedeset godina nisi stigao informirat. Partizani su bili u Mosoru i krenuli su prema Gatima čim je vijest o pokolju došla do njih. Jebiga, ’42. nije bilo mobitela. Dočekali su četnike na povratku iz Ostrvice nakon čega su četnici morali ostavit sav plijen i povući se u Omiš. Bez tog napada bi se pokolj i pljačka vjerojatno nastavili. Jedinu kakvu takvu medicinsku pomoć žrtvama pružio je doktor Buljević, partizanski suradnik iz Omiša, po kojem se do devedesetih zvala omiška ambulanta, a onda mu je i skinuto ime i maknuta bista pred ambulantom. Jebiga, imao sam i ja dida. I pradida koji je među žrtvama pokolja.”

Milanovićeva bizantologija

Na žalost nema naš predsjednik običaj da slobodno asocira samo na povijesne teme. Unazad godinu dana otkad je na mjestu predsjednika, a i u ranijem periodu kad je bio premijer i predsjednik SDP-a, Milanović se često znao zaletati i na područje geografije. Tamo je već uspostavio svoju posebnu kartografiju prema kojoj mu je sve istočno od Dugog Sela pusta nedođija, svakog prezira vrijedna pusta zemlja, Bizant i Balkan u jednome, itd. Mnogi su već ranije pobrojali njegove brojne diskvalifikative o Vukovini, Špičkovini i Prnjavoru. Sam predsjednik zna se braniti da nije balkanofob, ali da se zna gdje nam je mjesto. “Hrvatska je Zapad, nije Bliski istok… Istok ne prezirem, simpatiziram, ali to nismo mi. Naše je mjesto na vrhu Zapada”, govorio je Milanović u vrijeme velikog izbjegličkog vala 2015. godine, tada na mjestu premijera.

Iz njegove “bizantologije” izdvajamo izjave kao što su: “Kad gledam Split, pitam se je li ovo Balkan. Ne, ovo je mediteranska kolijevka, ponos svih hrvatskih građana!”; “Ovo je crni Bizant!”, izjavio je 2013. o Bandićevom Zagrebu. “Ova Vlada izabrala je nordijski, a ne bizantinski put!”; “Tko hoće na Bizant, neka ide na Bizant!”, kazao je predsjednik SDP-a na konferenciji za novinare u Bruxellesu, itd.

Na trenutak se pomislilo da je odlaskom izvornog hadezeovca Franje Tuđmana krajem devedesetih godina prošlog stoljeća iza nas ostao i primitivni način formiranja vlastitog identiteta, na način da nam drugi služe samo u svrhu njihovog negativnog stereotipiziranja, da se sami lakše vidimo većima, boljima, značajnijima, pametnijima i “na vrhu Zapada”, kako kaže Milanović, ali samo uz uvjet da pri tome te druge temeljito unizimo i da te sebi toliko slične ustrajno mrzimo. Paralelno s time, naravno, ide ponizno laskanje vječnim vrijednostima Zapada – “nordijska vlada, a ne Bizant”, reći će egzaltirano predsjednik. Dakle, tom ranom antibalkanskom nacionalizmu koji je uveo Tuđman i HDZ devedesetih godina, Milanović je danas svojim političkim djelovanjem samo dao novi vjetar u jedra.

S druge strane, Milanović je na neki način i sam prilično opsjednut tim drugim, tim “cajkama protiv kojih ćemo se mi boriti”, tim “HDZ-ovim šumadijskim stolom u centru Zagreba”, kako je u Jasenovcu opleo po hadezeovom kandidatu za gradonačelnika Zagreba, tim “cincarima” kako je Milanović svojedobno častio Karamarka i njegove. Ta opsjednutost Balkanom i Istokom i samog je Milanovića, izgleda, zarazila do te mjere da je i on sam postao balkanski grub i prgav, baš se on stalno otresa na novinare, svađa se s njima, ali ne bira mete ni među drugim dijelovima populacije (civilne udruge, političarke, aktivisti), a nerijetko zna biti i grandomanski raspoložen, kao kad je neki dan u Samoboru o samome sebi ustvrdio da je, ni manje ni više, nego Kennedy, itd.

Fiksacija na Bosnu čini poseban dio predsjednikove kulturalne geografije. Praktički ne prođe ni jedna izjava a da se Milanović ne oglasi o političkim i inim problemima kod susjeda. Nekad je gotovo pa rasistički grub kad o Bosni kao građanskoj državi kaže: “Dakle, još jednom govorim – građanska država je daleki, daleki san, i to je lijepa stvar, ali prvo sapun, onda parfem”, a ponekad, kao povodom nedavne pojave non-papera kojim se ponudila nova teritorijalna rekompozicija Balkana, a unutar njega i Bosne, Milanović nastupa pokroviteljski, sad je brižan, on bi da Bosnu i njezinu suverenost brani, pa u tom smislu prijeti “dalje ruke od Bosne”. Ovo potonje bilo bi smiješno, da nije žalosno. Naime, to da predsjednik bez ikakvih ovlasti, pravi fikus, kako se nekad zafrkavalo s Mesićem na toj funkciji, koji međunarodnu politiku na “Bliskom istoku” zapravo uopće ne vodi, jer taj prostor doživljava nepopravljivo zaostalim, kaotičnim, divljim i neciviliziranim, kao i kojemu najdalje destinacije na tu stranu dosežu najdalje do Subotice, u koju je obećavao da će otići, ili do Mostara, u koji zna svratiti, dakle, da se taj i takav, real-politički gledano posve bespomoćni predsjednik koji se šunja granicama sa susjednim zemljama, kani aktivno zalagati za neovisnost susjedne BiH, sve to djeluje urnebesno.

Bosno ponosna

Međutim, Milanović naše susjede Bosance zna i posve izbaciti iz takta i iznervirati ih do mjere da neki od aktera tamošnje javne scene traže da ga se proglasi personom non grata. Recimo, prije nekih mjesec i pol dana Milanović je ničim izazvan za susjednu državu ironično izjavio kako je BiH najuspješnija u borbi s epidemijom jer “tamo niti je itko bolestan, niti itko umire, niti je itko u bolnicama, niti itko priča o tome, niti se itko cijepi”. Iz bosansko-hercegovačke socijal-liberalne Naše stranke stigao je odgovor: “Najbolji odgovor koji Zoranu Milanoviću možemo dati jest da ga proglasimo nepoželjnom osobom i da bar djelomično vratimo dostojanstvo našim građanima tako što ćemo pokazati da ne dopuštamo da ih svaki politički šovinist ponižava kad mu se prohtije, a Milanović je to učinio već nekoliko puta”,prenose Vijesti

Dakako da mu je u tom balkansko-bizantskom sklopu na nišanu i Srbija. Za njih će reći da su “šaka jada”. Kad je 2016. godine iscurio u javnost snimak sastanka između tada predsjednika SDP-a Milanovića i veteranskih vođa demonstracija u Savskoj, koji je trajao preko 550 dana, Milanović je, da li iz razloga da im se dodvori, da’l zato jer to i sam doista misli, nesmiljeno opalio po Srbiji, njezinoj politici i stoljeće i pol dugim hegemonističkim presizanjima. Tako se sa snimke moglo čuti da “mi tim ljudima gledamo kroz prste… kao to su sve normalni tipovi, njih je izabrao srpski narod, pa, eto, oni su naši kolege… ok, nemoj me neobrijani tjerati na više od toga… oni se još prezentiraju kao nekakva diplomatska sila, to je šaka jada koja već 150 godina ne zna bi li išla u Makedoniju, Vojvodinu, Bosnu, Hrvatsku, nema ih ni deset miliona, a žele, jebote, biti gospodari pola Balkana, ma nema vas dosta, oni su mali narod…” Uto ga prekida jedan od sudionika s riječima “Ma, to su sve četnici.” Tako uz psovke, uvrede i zveckanje čaša završava snimka kao i Milanovićevo geopolitičko predavanje o Balkanu krčmarskog tipa.


Izvorni članak: Fiksacija na Bosnu: Milanović, najbolji Tuđmanov đak