Ispovijest hrvatske covid-turistkinje: ‘Prijavila sam se i već za dva dana bila na redu‘

U istom tjednu dok su uz svjetla reflektora cijepili moje vršnjake, Plenkovića i Jandrokovića, koji su, uz to, ne tako davno preboljeli koronu, cijepljeni su moji roditelji u 80-ima. Predsjednik koji se okomio na predstavnika hrvatskih Srba cijepljen je odavno. Isto dobrog zdravlja u 50-ima.

Kao obična zdrava osoba u pedesetima moj red u Hrvatskoj je nakon cca tri milijunte pristigle doze (dupla doza za sve starije od 65. i kronične bolesnike kojih je ukupno u Hrvatskoj oko milijun i pol).

Dinamikom kojom cjepiva pristižu i kojom se cijepi u Hrvatskoj, u kasnu jesen bih mogla dobiti prvu, početkom sljedeće godine drugu dozu. Nije mi se grebalo i žicalo naokolo. Jer cijepljenje je jedan od temelja javnoga zdravstva koje počiva na solidarnosti mlađih sa starijima, zdravih s bolesnima. Nažalost, kod nas tako nije ispalo. Od prvoga dana cijepljenja. A i inače. No ajmo mi na priču kako se cijepiti bez da okrenete i jedan jedini telefon ili vučete nekoga za rukav.

Prije mjesec i pol moj je partner dobio od nekog srbijanskog kolege link na prijavu za cijepljenje na e-Upravi u Srbiji. On ju je popunio. I nakon 45 dana stiže mu poziv za cijepljenje na beogradskom sajmu AstraZenecom. Da, Srbija ima sustav prijavljivanja putem eUprave već neko vrijeme. Istoga dana kad njemu stiže poziv, popunila sam i ja aplikaciju koja je krajnje jednostavna. Jedino morate znati ćirilicu (e moj Filipoviću).

Biraš jesi li srbijanski ili strani državljanin, ako si strani, upisuješ broj putovnice. Biraš kvačicom koje cjepivo želiš. Poklikala sam samo ona priznata u EU (AstraZenecu, Pfizer, Modernu), Rusa i Kineza sam preskočila. Biraš i općinu u kojoj se želiš cijepiti. Odabrala sam Sremsku Mitrovicu jer je najbliže od Bajakova (granice). I mislim si, ako i ja dođem tako za 45 dana na red – bit će opet znatno prije nego dočekati red kod nas.

Međutim, već sljedećega dana stiže mi e-mail u kojem me pozivaju za dva dana na cijepljenje u Novi sad, lokacija Novosadski sajam. Dan subota, vrijeme 13.50. Uz poziv, dobila sam formular (da, opet ćirilica) za popuniti (i pri dolasku imati isprintano, ide brže). Na njemu se nalazio i QR kod koji, skužit ću kasnije, otvara sva vrata. Odmah sam rezervirala termin za testiranje na “Štamparu”.

Premda vrijedni studenti na pultu za testiranje govore da nalaz stiže u roku 24 sata, znala sam, po iskustvu, da će rezultati testa stići do navečer. Iznazivala sam sve frendove mojih godina i starije, podijelila s njima link na aplikaciju. Moram priznati da sam tom prigodom doznala i da se dosta mojih poznanika i prijatelja cijepilo (ali da se ne zna), dio je bio i dosta podrugljiv. Frend koji me odmah poslušao i popunio aplikaciju, pozvan je u roku nekoliko sati na cijepljenje dan nakon mene, također na Novosadski sajam.

Spakirala sam osnovno (hrana, voda, lupoceti), isprintala PCR test potreban za prelazak granice i formular potreban za imunizaciju. Obilježila adresu Sajmišta na Google mapi, skinula je u offline format (da, postoji ta opcija, kao i opcija offline karata). Naime, prije ulaska u Srbiju, uputno je ugasiti data roaming inače se treba pripremiti za bankrot.

Krenula sam oko 9 ujutro, da me ne bi slučajno zahvatila gužva na granici. Naime, znam od prijatelja iz BiH da se oni u pravilu vikendom dolaze cijepiti u Srbiju, a dio ih gravitira prema Bajakovu. U dnevniku Al Jazeere govorili su da je moguć dolazak na cijepljenje AstraZenecom i bez najave, odnosno poziva.

Do Slavonskoga Broda još je i bilo nešto prometa, a nakon odvajanja auto ceste za Osijek tu i tamo neki slovenski ili BiH automobil, ajde i nešto austrijskih registracija. Da se ne zezam po benzinskim crpkama u Srbiji, tankala sam na Spačvi, zadnjoj benzinskoj prije granice (premda je na povratku zaustavljanje preporučljivo pušačima zbog znatno jeftinijih doza za njihovu ovisnost).

Osim beskrajne kolone kamiona koja vas prati s desne strane u zaustavnom traku, na izlasku iz Hrvatske i ulasku u Srbiju ispred mene je bio možda pet, šest automobila. Čekala sam ni tri minute. Naši granični policajci i policajke bez maski. Nadam se da ih se netko sjetio cijepiti. Na srbijanskoj granici isto. Ali oni su ziher cijepljeni, barem tko je htio. Pokazujem PCR i osobnu, policajac zahvalio i vratio, carinik mi samo mahnuo. Dok sam ja mirno prolazila s lijeve strane su nekim momcima praznili cijeli auto. Nerijedak prizor koji se viđa uglavnom na našim granicama (u EU ih ionako uglavnom nema).

Nekadašnji auto-put Bratstva i jedinstva sa srbijanske je strane u mnogo boljem stanju nego što je donedavno bio. Putarinu plaćam karticom, premda sam imala nešto sitno zaostalih dinara s nekog od putovanja. Da se nađe, zlu ne trebalo. Ako ste komotniji pa bi do Novoga Sada cijelim putem po auto cesti – onda do pred Beograd pa na autoput Beograd – Novi Sad. Ako preferirate najkraću kilometražu, onda skrećete u Sremsku Mitrovicu pa preko Fruške gore do glavnoga grada Vojvodine. Taj put sam izabrala.

Na putu prema Novom Sadu: Skrećete prema Sremskoj Mitrovici pa preko Fruške gore do glavnoga grada Vojvodine
Privatna arhiva
Prošla sam ga jednom ranije, davno, putujući na Exit festival. Ide ovako. Prvo mrkla ravnica. Bila sam sigurna da smo ili navigacija ili ja pogriješile. Pa naglo desno, pa voziš, pa njive lijevo i desno i onda odjednom kao da sam stigla u ‘Salaš u Malome Ritu’ ili upala u ‘Zimovanje u Jakobsfeldu’, seriju i film mog djetinjstva iz 70 i neke s radnjom u Vojvodini.

Potom se ukazuje Fruška Gora. Cesta je i dalje uska, poput Sljemenske, ali dvosmjerna. I gledam ja tako Banat, Srem i Bačku s Fruške gore i vozim dalje spuštajući se prema rodnom gradu nedavno od posljedica korone preminulog Panonskog mornara. Offline navigacija me dobro služila i dovela gotovo do Novosadskog sajma.

Fulala samo 50-ak metara. Parkiranje, uzimanje dokumenata. Sunce predivno, ja u kratkim rukavima. Samo ću podići rukav i to je to. Uopće mi nije jasno zašto to nisu svi oni koji su nam pokazivali svoja polu naga uglavnom loše uzdržavana muška tijela. Na glavnom ulazu me policajac pita: koje cjepivo?

Nakon što sam rekla AstraZeneca usmjerava me lijevo da se javim sestrama. Ulazim u ogromnu halu, poput onih na Zagrebačkom velesajmu. U prednjem je dijelu puna stolica, potom idu stolovi sa sestrama, a u donjem dijelu paravani za cijepljenje. Sve je vrlo skromno, ali besprijekorno uredno. Sestra me upućuje u kabinu broj 10., posljednju s lijeva. Ispred mene dvojica. Već cijepljeni sjede sa strane na stolicama i čekaju 15 zadanih minuta da prođe. Većinom su ljudi došli zajedno, uglavnom iz BiH, svih dobi. Najmanje najstarijih.

image
Konačno na odredištu: U prednjem je dijelu puna stolica, potom idu stolovi sa sestrama, a u donjem dijelu paravani za cijepljenje. Sve je vrlo skromno, ali besprijekorno uredno
Privatna arhiva
Međutim, čuju se i drugi jezici. Kad dolazim na red prva liječnica uzima moj formular, sva sretna da je popunjen. Stavlja mi oksimetar (uređaj za mjerenje zasićenosti krvi kisikom), mjeri temperaturu, pita za alergije i stalnu terapiju. Pita i u koju ruku želim vakcinu. Objašnjava mi moguće nuspojave. Krajnje detaljno i brižno kao da to govori prvi put u životu. Predaje me kolegici koja ima pripremljenu špricu, moli da opustim ruku i to je bilo to.

Ubod komarca je tri puta nezgodniji. Nije mi dopustila da slikam cijepljenje. Kaže, nemojte se ljutiti, ali nije dopušteno. Odlazim do treće kolegice koja provjerava na kompjutoru kontakte na koje će me pozvati na revakcinaciju za 12 tjedana. Printa i dodaje mi papir s potvrdom o cijepljenju i vrsti cjepiva. Preostalo mi je još malo odsjediti, prošetati po novosadskom proljeću i put kući. Kafići i restorani ionako ne rade. Radili su do prije desetak dana, ali zaraza usprkos masovnoj dostupnosti cjepiva buja.

Po povratku, na srbijanskim vijestima gledam gužve na granici, a posebno na punktovima za cijepljenje stranih državljana. U Beogradu posebice. Mene su potpuno mimoišle.

I za kraj, odgovor na pitanje koje mi svi postavljaju: koliko sam platila cijepljenje? Pa nisam platila, cjepivo se ne plaća. Nigdje na svijetu. Više sam ostavila u “Andriji Štamparu” gdje sam se testirala prije odlaska i opet ću za 12 tjedana nakon procijepljivanja, ali nije mi krivo.

Nadam se da će Hrvatska učiniti isto prema susjedima kad (konačno) dobije svoje količine kojih će na koncu biti više od onih koji će se htjeti cijepiti, prenosi jutarnji.


Izvorni članak: Ispovijest hrvatske covid-turistkinje: ‘Prijavila sam se i već za dva dana bila na redu‘