Šta se u Lukavcu kuhalo u ratu: “Muškarci su ribu pecali pomoću zavjesa, to nam je bila večernja gozba”

Na našim trpezama danas se može naći šta poželimo, a skoro sve namirnice koje su nam potrebne za zamišljena jela dostupne su u marketima i na pijacama. Međutim, to nije uvijek bilo tako.

Žene su najčešće te koje smišljaju šta će porodica danas jesti za ručak, a u vremenu kada na raspolaganju nisu imale sve što im je potrebno da bi napravile određeno jelo, čak i kada nisu imale ništa za jelo, svojom kreativnošću i upornošću ipak su uspijevale nahraniti porodicu.

Svoja sjećanja na ratna vremena i period od 1993. do početka 1994. godine, koje su, kako je sama kazala, bile najkritičnije što se tiče hrane, sa nama je podijelila Admira Robin, koja je u to vrijeme živjela u Lukavcu. Prema njenim riječima, putevi su tada bili zatvoreni i do njih ništa nije moglo doći, a od 1994. su “već počeli stizati paketi i bila je druga priča”.

– Bila sam u zgradi i nisam imala mogućnost da, recimo, sijem povrće i voće, dok je drugima koji su živjeli na selu, s te strane bilo lakše. Mi koji smo živjeli u gradu bili smo prinuđeni da se snalazimo na razne načine. U to vrijeme smo u Lukavcu većinu potrebnih stvari kupovali na pijacama i razmjenjivali ono što smo imali kod kuće. Ja sam imala materijale za šivanje, pošto je mama bila šnajderica pa je imala puno tih materijala koji su trebali gospođama sa sela za dimije, bluze i ostalo. One to nisu imale gdje kupiti, pa su jedva čekale da ih razmijenim – prisjetila se.

Najbolja vegeta

Admira nam je ispričala kako je išla kod nekih žena koje su imale zemlje, pa molila da tu posadi mrkvu i peršun, od kojih je pravila domaću vegetu.

– Ona mi je ostala u sjećanju jer nije bilo bolje vegete. Bila je suha i mokra verzija. Za suhu verziju smo sastojke mrkvu, peršun, bijeli lik i crveni luk sušili na suncu i hladovini, a onda smo to miješali sa soli – dva omjera povrća i jedan omjer soli – to je bila suha verzija. Mokra vezrija je bila da smo mljeli odmah svježe sastojke, miješali sa soli i pakovali u tegle. Poslije u kuhanju to dodamo u jelo kao dodatnu aromu. Sličnu domaću vegetu i dan-danas pravim jer je puno bolja i zdravija od kupovne – kazala je.

Ono što joj je najviše ostalo u sjećanju s ratne trpeze su riblje šnicle, ali ne one iz konzerve.

– U blizini smo imali rijeku gdje je bilo puno ribe, pa su naši muškarci lovili ribu sa zavjesama, odnosno storama. Ta je riba bila puna kostiju, nije bila nizašta, niti se mogla jesti, pa smo se mi žene sjetile da je malo prokuhamo, a onda smo ribu mljeli najmanje dva ili tri puta zajedno sa kostima, da bi te kosti što više zdrobili. Potom smo pravile šnicle sa tim, ubacivali tu domaću vegetu i to nam je bila “večernja gozba”, kada smo pravili sijela uz uljanu lampicu.

U proljeće se, dodala je, brala mlada žara i ona je bila zamjena za špinat.

– Pravili smo pitu sa žarom i rižom. Tu žaru sam koristila i sa Trumanovim jajima, pravila sam nešto kao kajganu – kazala je Admira.

Pekmez se maksimalno koristio

Slatka jela i deserti bili su veoma rijetko viđeni na stolu, a uglavnom su se pravila od domaćeg pekmeza.

– Njega smo koristili maksimalno. Moja kćerka je rođena u januaru 1994. kada je bila velika kriza, pojele se sve zalihe, i mislim da je ona preživjela uz pomoć pekmeza i zdravih jabuka koje smo sušili. Sa pekmezom je bilo specifično da smo pravili smjesu od malo kukuruze, palente, koju odozgo polijemo pekmezom i to je bila najbolja poslastica.

Žene u zgradi su u to vrijeme kuhale zajedno.

– U zgradi smo imali problem jer nismo imali odžaka i peći. Neka od žena se snađe za šporet, iznesemo ga na balkon, napravimo visoke solunare da dim ide u zrak. Dogovorimo se naprimjer da danas kuhamo, jedna će donijeti drva, druga će donijeti šerpu graha, treća nešto drugo i mi smo na jednoj vatri znale pet porodica da nahranimo. To nas je i zbližavalo. Nažalost, ta blizina je isčezla kada smo u miru počeli grabiti svako sebi, da nađe posao, da se snađe… Ali je ta zajednica u toku rata koju smo imali bila nešto divno. Recimo, ako je neko dobio malo kafe, onda je svi pijemo zajedno na hodniku ispred lifta, nabave se sto i stolice. Ako neko napravi lepine, zove i drugu djecu. Nema za sve, ali barem ima za djecu, komad – komad. U skloništima smo se isto zbližavali, pričali, tješili jedni druge, a ako se nađe komad nekog jela, dijelili smo – prisjetila se naša sagovornica.


Izvorni članak: Šta se u Lukavcu kuhalo u ratu: “Muškarci su ribu pecali pomoću zavjesa, to nam je bila večernja gozba”