Putovanja, Bosna i gondola: Tajanstveni simbol Banjaluke za koji vjerovatno niste čuli

Kada biste došli u Banjaluku prije epidemije korona virusa, turistički sajtovi uputili bi vas na Gospodsku ulicu, tvrđavu Kastel, hram Hrista Spasa ili džamiju Ferhadiju, ali pravi znalci i mještani bi vas odmah uputili na rijeku Vrbas.

Bistrom rijekom koja teče centrom grada možete se voziti dajakom – simbolom Banjaluke za koji vjerovatno nikad niste čuli.

Dajak je dugački čamac, gotovo jedinstven u svijetu po tome što se gura motkom – koja se takođe naziva dajak.

Nigdje se ne koristi taj način vožnje – motka se zabija u dno i odguruje se, i to na brzim rekama i uzvodno“, kaže Andrej Zamolo iz banjalučkog dajak kluba „Nektar” za “BBC na srpskom“.

Gondola na Vrbasu

Kada je situacija uobičajena i ima turista, Zamolo goste dočekuje u dvorištu sa cvijećem, kroz koje se sa ulice u naselju Borik ide direktno na rijeku.

Vožnja dajakom je nalik gondoli – samo što ste okruženi zelenilom i gotovo netaknutom prirodom.

Umjesto gospode u prugastim majicama koji pjevuše romantične melodije, dajake najčešće voze snažni mladići koji spretno savladavaju kamenito tlo i hladne riječne brzake.

I gondolijer stoji, ali je razlika što u rukama ima produženo veslo. Nije motka, već ima lopaticu kojom vesla po površini“, navodi Zamolo.

Dajak je prevozno sredstvo od davnina. Star je koliko i Banjaluka, koja se pod tim imenom prvi put pominje 1494. godine.

Obični ljudi su ga vozili da pređu s jedne strane Vrbasa na drugu, jer nije bilo mostova“, priča Zamolo.

Kasnije, kada su sagrađeni prvi mostovi, čamac je bio jedini način prelaska bez plaćanja mostarine.

U uskom gradskom jezgru, Vrbas je plitak i dno je prekriveno šakačem – kamenom veličine šake, objašnjava Andrej.

Kad zabijete dajak on ostane na površini, a kad biste ga zabili u mulj – upao bi 20 ili 30 centimetara i ne biste ga mogli izvući“, govori.

Jako je slično panting bouts, čamcima koji se voze u Kembridžu i Oksfordu, ali je tamo kanal – mirna voda i dno je muljevito. Rukama da zaveslate i čamac će se pomeriti, dok se ovde borite sa silom vode“.

Čamac – BBC

Čamac predodređen za jednu rijeku

Sama riječ dajak je turskog porijekla i označava motku za podizanje konopca za veš.

Na dnu te motke je metalni špic koji se zabija u dno rijeke – i nosi njemački naziv štica.

Motka je duga oko četiri, a čamac približno 7,5 metara.

Na dubini većoj od četiri metra ne bi moglo da se vozi jer bi se duža motka previše uvijala i prelomila“, navodi on.

Ne samo da je dajak predodređen za Vrbas, već njegovi majstori kažu da je i Vrbas predoređen za dajak.

Na nekim dijelovima ova rijeka je prilično plitka, svega desetak centimetara – neko drugo prevozno sredstvo sa veslom ne bi moglo tu da se vozi. Zapinjala bi lopatica“, dodaje Zamolo.

Nije isto što i kajak

Iako im imena zvuče slično, kajak i dajak nemaju mnogo veze.

Kajak se vesla i može da se prevrne, za razliku od dajaka.

I kad stanete na ivicu dajaka, čamac se nagne i uđe malo vode, ali ne može da se prevrne“, ističe Zamolo.

Mještani Banjaluke koristili su ovaj čamac u trgovini, ali i za prevoz tereta.

Čamci su bili širi, duži, dublji i mogli su do tone tereta da povuku“.

Danas im je nosivost do 500 kilograma, ali se uglavnom koriste za nekoliko ljudi kao turistička atrakcija, za sport i rekreaciju“.

U dajak može stati pet ili šest osoba.

Ipak, najčešće se u njemu vozi jedno ili dvoje.

Andrej kaže da Banjalučani i danas ponekad provozaju djevojke na čamcu – a oni romantičniji im i recituju.

Ovaj čamac je i njemu pomogao u tom pogledu.

Ja sam bio na dajaku, ona je bila na obližnjoj plaži, tad sam je prvi put vidio“, prepričava kako se upoznao sa suprugom, sa kojom ima dvoje djece.

Inače, dajak je već nekoliko generacija deo porodice Zamolo.

Porodična tradicija

Osim što voze, on i brat Dario su među rijetkima koji umeju da naprave ovaj čamac.

Zanat su ispekli kod pokojnog oca. Njihova porodica italijanskog porekla došla je u Banjaluku početkom 20. vijeka.

Deda je tridesetih godina prethodnog vijeka napravio jedan ili dva čamca za sebe, a otac je šezdesetih tu tehniku usavršio. Unio je malu revoluciju u izradi čamaca“.

Ranije se koristio katran i drugačije su se spajale daske na dnu čamca.

Bili su mnogo teži i kraćeg vijeka.

Osmislio je da se daske spajaju kao parket – umjesto katrana, uzeo je lijepak i zaštitio daske. Ako se dobro održava, čamac može trajati i nekoliko decenija“, kaže Zamolo.

Andrej je informatičar, brat mu je elektroničar, a otac im je bio veterinar: “Niko nije stolar“.

Ranije je bilo više majstora, jer su i čamci kratko trajali.

Ne može se živjeti od proizvodnje dajaka. Ograničeno je tržište, baš zato što može da se vozi samo u Banjaluci“.

Dajak – BBC

Špic kaoprepoznatljiv znak

Pravi se od jelovine, ali su prednji i zadnji dijelovi izrađeni od tvrđeg drveta – hrasta, jasena, bagrema – jer su prvi na udaru.

Sve se radi ručno.

Taj špic je kao registracija, uvijek ga možete prepoznati. Godovi i nepravilnosti su jedinstveni, a predstavljaju i ukras“, kaže Zamolo.

Špic dajaka, koji se odnedavno nalazi i na grbu grada Banjaluke, pomalo liči na usta orla ili zmaja.

Redovni pobjednik

Andrej je sa prijateljima i entuzijastima 2010. osnovao dajak klub i imaju školu dajakaštva – 2019. godine imali su tridesetoro djece u školi.

Čamac mogu voziti i dječaci i djevojčice, ali preporučuje se da budu stariji od 12 godina.

Sezona traje tokom ljetnjih mjeseci, jer se vozač dosta kvasi. Zato nose samo šorceve.

Za razliku od Kembridža i Oksforda, nema ništa lagano. Moraš upreti i zauzeti taj neki stav, voda ti curi niz ruke, sliva se“.

Dajak – BBC

Na lokalnom dajakaškom takmičenju, u okviru tradicionalne manifestacije Ljeto na Vrbasu, Andrej je prošlog avgusta pobedio 23. put.

Otkad postoji takmičenje, izgubio je samo jednom.

Tako se desilo“, kroz osmijeh kaže Zamolo.

Ovogodišnja trka otkazana je zbog epidemije korona virusa, ali posjetioci i dalje mogu uživati u rekreativnim i turističkim vožnjama dajakom.


{$excerpt:n}