Tina Đorđević (26) je medicinska sestra: “Bilo je pakleno prvih nekoliko dana”

Nije to strah, jer se kao zdravstveni radnik ne smijem bojati bolesti, već osjećaj odgovornosti da ne ugrozim nekog pored sebe, riječi su Tine Đorđević (26), iz Leskovca, koja je početkom aprila među prvima sa Očnog odjeljenja prebačena da radi u kovid-bolnicu, pišu “Novosti“.

Život joj se polako vraća “u normalu”, jer je nakon testiranja vraćena na svoje odjeljenje. Vidjela se sa roditeljima i bratom, sa kojima nije imala kontakt dok je radila u kovid-bolnici.

– Bio je dirljiv susret. Sad znam kako je onima koji se vraćaju iz rata. Iako sam potpuno zdrava, imam strah da zagrlim mlađeg brata za koga sam dosta vezana, ali to je jače od mene – priča Tina, koja nije ni sanjala da će se susresti sa ovakvim virusom.

SUSRET MAJKE I SINA

– Najteže su mi pale suze sina naše koleginice koji dva mjeseca nije vidio majku jer je radila u kovid-bolnici. Dijete je toliko plakalo i željelo da vidi majku da su morali da organizuju susret najbezbjednije što se moglo. Koleginica je bila u opremi, a dijete je prišlo majci okrenuto leđima. Jedino što je smjela jeste da mu stavi ruku na rame da on osjeti svoju majku. Kad me to nije slomilo… – prisjeća se Tina.

Prosto, niko o njemu nije učio niti je znao nešto više, svi su učili u hodu.

– Bilo je pakleno prvih dana, dok nisu stigli Rusi i oprema. Noge su mi stalno bile mokre od dezinfekcionog sredstva kojim smo prali podove. A kad smo obukli skafandere i maske, nismo znali ko je sestra, ko doktor, a ko čistačica, svi smo bili isti. Tek kasnije smo počeli da pišemo svoja imena na skafanderima – kaže Tina.

Uspjela je da sačuva sebe, iako je radila na uzimanju briseva.

– Lako je iz bunkera vikati “juriš”. Dati sve od sebe najmanje je što smo mi mladi mogli da učinimo da se odužimo starijima koji su nas toliko zadužili. Bilo mi je teško što sam odvojena od porodice, stizao me je i umor jer po osam sati ne pijete vodu, ne jedete, ne idete u toalet, i onda kada odete kući i skinete opremu, suze same krenu. Suze od bespomoćnosti jer ste svjesni da nema lijeka niti vakcine i da sve zavisi od organizma onog ko se razboli. Bilo je slučajeva da sam jedan dan pacijentu koji nije imao skoro nikakve simptome uzimala bris, a već sutradan je završavao na kiseoniku – prisjeća se Tina.

Dramatičnih trenutaka i scena bilo je svakodnevno.

– Liječili smo djevojku iz Vlasotinca koja je bila u kritičnom stanju dok joj se majka borila za život u Nišu. Nažalost, majka je izgubila bitku. Pamtim dječaka od 15 godina koji je bio toliko uplašen da sam pokušavala kao sestra, ne samo medicinska, da ga utješim, jer imam brata tih godina. Niko nije bio pošteđen u tom prvom naletu, imali smo pacijente svih uzrasta. Jedan naš kolega star 40 godina bukvalno je 10 dana bio na ivici između života i smrti – navodi Tina.

Želi da istakne:

– Kažu da sve ružno treba zaboraviti, ali ja mislim da ovu epidemiju svi treba dobro da upamtimo i da nam zdravlje bude zaista najvažnije!


{$excerpt:n}