Aleksandar je rođen kao žena: “Živio sam tuđ život, sada ne pristajem na to da se krijem”

Zove se Aleksandar Sič (24) i živi u Novom Sadu, po struci je fizioterapeut, fitnes trener i konobar, a trenutno vodi onlajn treninge svojim klijentima. Mnogi koji ga poznaju nemaju ideju da je Aleksandar – rođen kao žena.

“Živio sam tuđi život”

Aleksandar je sebe smatrao dječakom od kad ima svijest o sebi, ali ono što ga je dovodilo u zabludu bila je djevojčica koju je vidio u ogledalu.

“Momenat kada sam shvatio da se osjećam drugačije bio je baš rano, kad sam imao prvu svijest o sebi i svom postojanju, možda s nekih pet ili šest godina. Kad ste dijete, nemate baš osjećaj šta je muško, žensko i te vrste podjela, jednostavno imate potrebu da se igrate sa kime želite i sa čime želite. Nisam krio od roditelja kako se osjećam jer nisam uopšte shvatao to kao nešto što bi potencijalno trebalo da se krije. Moji su mi davali slobodu uvijek da se ošišam i obučem kako želim i družim sa kim želim. Bio sam vrlo nesretan u pubertetskim godinama, jer se tijelo razvilo na drugu stranu od onoga kako sam ja želio i mislio sam da sam izgubljen slučaj u potpunosti. Taj osjećaj da živite tuđi život mislim da nikada neću uspjeti da ispričam nekome”, kaže ovaj mladić.

Kako je rastao, u njemu je rasla i želja da odraz koji vidi u ogledalu bude izgled osobe kakvom se osećao iznutra. Odlučio je da i fizički postane muškarac.

“Želim i da izgledam kao muško”

U periodu kada je Aleksandar odlučio fizički da se mijenja, mali broj ljudi iz Srbije je prošao kroz ono što je njega čekalo, pa nije imao nikoga da ga posavjetuje i ukaže na sve što je važno. Ipak, oskudne informacije nisu ga pokolebale u namjeri.

“Tranziciju sam počeo sa 19 godina, nisam imao od koga da čujem i vidim bilo kakvo iskustvo vezano za cijelu tu priču. Negdje na internetu sam čitao o majoru Heleni i tu sam dobio prve informacije o tome kome mogu da se obratim i kako izgleda taj početni dio. Trenutno sam u fazi oporavka od najnovije operacije koju sam imao prije sedam sedmica. Čeka me još jedna manja intervencija za nekih šest mjeseci, nadam se, i onda bi trebalo da je gotovo”, priča za “Blic” Aleksandar.

“Zbog tranzicije sam izgubio prijatelje”

“Komentari okoline su u početku bili podijeljeni, dogodilo se da sam izgubio prijatelja, dok su neki drugi ljudi to odlično prihvatili. Presudni momenat je bio u stvari kada sam ja sam prihvatio sebe i shvatio da je to nešto najnormalnije i jedan baš bitan dio mog identiteta i da nikad neću pristati da se krijem i spuštam glavu. Glava u pijesku je za transosobe najranjivije mjesto i nikada nećemo živjeti slobodno i sretno dok ne presječemo sami sa sobom i ne prihvatimo sebe. Nekim ljudima je potrebno duže, neki se i nakon operacije kriju i nisu sretni, ali na tome treba raditi i što više govoriti o svemu. Negativni komentari na mene sada nemaju baš nikakav uticaj, a, da budem iskren, od kada živim iskreno i sa podignutom glavom, negativnih komentara nema”, kaže mladić.

“Tranzicija nije samo testosteron”

“Uvijek govorim da tranzicija nije samo hormon i operacija, postoji i psihički i emotivni dio. Onoliko koliko naučimo da prihvatimo sebe, toliko će nam lijep život biti, i obrnuto. Prvo od sebe i od ogledala, pa onda sve ostalo. Tu je ključna stvar – što više otvoreno pričati o sebi i svojim emocijama, a što manje šutjeti i gurati sve to pod tepih”, priča Aleksandar.

Ovaj mladić ima i svoj Jutjub kanal za koji snima video-klipove u kojima priča o sebi i svojoj tranziciji, a kao najveći motiv navodi da želi da pomogne drugim transosobama i onima koji nisu sigurni u svoj rodni identitet.

“Jutjub kanal sam otvorio upravo iz razloga što smo mi muškarci, a pogotovo transmuškarci, jako zatvoreni i jako malo komuniciramo. Pogotovo o ovim temama i treba da se priča. Kad sam počeo da pričam o ovome javno, javilo mi se baš dosta transmomaka svih uzrasta, neki za savjet, neki samo da porazgovaraju i drago mi je što mogu iz svog iskustva da pomognem ili usmjerim na naše doktore. Ja tu pomoć na početku nisam imao i upravo iz tog razloga želim da je drugi imaju”, kaže.

“Sretan sam svake sekunde svakoga dana”

“Prošle godine nisam uspio da upišem Medicinski fakultet, nadam se da će ove godine biti drugačiji ishod. Za sada je još uvijek u domenu mašte, ali volio bih da jednog dana osnujem fondaciju za pomoć transosobama, za baš sve što im treba ovdje u Srbiji, od početnih faza sve do operacija”, zaključuje.


{$excerpt:n}