Fehima Vuković (77) iz sela Kozica: “Prije se i radilo i postilo, sad se manje radi, pa ih ima i ne poste”

Stanovništvo iz ovog sela je odselilo u grad, pa sada Fehima ima samo dvije komšinice. Ali kaže da joj nigdje nema ljepše.

Četrnaesti dan ramazana ne nalazimo je u njenoj kući, već kod sina na iftaru u Kaćunima. Veselog lica nas dočekuje, okružena sinovima Semirom i Samirom, nevjestom Aidom i unucima Sadinom i Merjemom. Kaže da je imala još jednog sina Ibrahima, koji je poginuo.

Pitamo nanu Fehimu kako sa ramazanom.

Koje su godine, dobro sam, svašta insan predeverao. Postim od trinaeste godine, nikad mi nije ostao ramazan, da nisam postila. Nikad mi nije bilo teško. Evo i ove godine je baš fino, a kako dalje, vidjet ćemo, Bože zdravlja – kaže Fehima.

Sjeća se, kaže, ramazana iz djetinjstva.

Čuvala sam ovce kad sam bila manja, vruće, a postiš, ožednim pa mi se našmiga na onu vodu, ali nikad se ne bih napila. Mama i babo su znali reć’: “Čuvaš ovce, mala si, neka te još”, ali ja nisam dala reć’, ja sam volila postit’ – priča ova sedamdesetsedmogodišnjakinja.

Kaže da su se ramazani prije drugačije obilježavali, da su se organizovali iftari, okupljao se komšiluk i porodica, a sad pusto selo.

Tradicionalno je na sofri bila potkriža, kad je spremim, bude i za iftar i za sehur. Napravi se pogača, iskriža, iskuha meso i luk, pa se reda pogača, meso i luk, te zalije mesnom vodom. Kad imam, stavim i pečenice, kad nemam, onda samo meso. Ko kad sam na selu, daleko, pa nema se gdje otići ni kupiti – kaže nana Fehima.

Kaže da je i za mevlude uvijek pravila potkrižu.

Bila je glavna na sofri, svi joj se obraduju, posebno muškadija. Ona je hranjiva, dobro drži. U mene je potkriža, dok mi je rahmetli dedo moj bio živ (suprug, op. a.), potkriža svako jutro za sehur bila.

Puna kuća pa se svašta pripremi, zapečem kokoš, grahovicu, u nju stavim mesa, skuham pitu – nabraja Fehima.

Ističe kako su se za iftar obavezno pravila i slatka jela.

Pravila sam ružice, tulumbe, kolače, sad sam puno toga i zaboravila. Tulumbe me naučila pravit moja sestra Fatima – pojašnjava.

Sada, kaže, najčešće skuha pitu, zapeče piletinu ili teletinu, te napravi starinsku sutliju.

Ja sam rodom iz Živčića. Mama rodila osmero djece, troje umrlo. Imala sam dvojicu braće i dvije sestre. Uvijek sam bila u teretu, uvijek se radilo. Prije se žito sijalo, ječam i raž. Pa se hljeb kuhao, nekad bi nam majka i pogaču skuhaj. Sve bio crni hljeb i kukuruza. Po sedam dana mi smo znali vrijeć. A sad sva zgoda, sad se i ne sije, njive zarastoše – ističe.

Nana Fehima se udala u veliku familiju, pa je kuća uvijek, kaže, bila puna.

Svi smo živjeli u jednoj kući dok svekar nije umro. Onda je svako sebi kuću pravio, a sad bi mi je oborili. Žvjela sam zajedno sa svekrom i svekrvom, pa u kući i tri sina i tri snahe, zaova i djeca. Ja i moja sestra se udale za dva brata. Sestra me sebi privukla – sjeća se s osmijehom Fehima.

Kaže da je, iako ih je bilo puno u jednoj kući, uvijek vladala sloga.

Jedan je novčanik bio, ne bi meni čojk uzeo dimije i bluzu, samo svekar. Imali smo, elhamdullilah uvijek. Fino se živjelo. Sijalo se, imala sam uvijek ovaca, po dvije krave, konja – priča.

Kaže da se u “vakat i radilo i postilo“.

A sad se i ne radi puno pa ih ima i ne poste. Ali ima dosta i bolesnih, nego što je nekad bilo. U mene bi svekar reci, jedan se mjesec mora postit, to svako može uraditi – kaže.

U Kozici, kaže, tradicionalno džematlije u novoizgrađenom mektebu svake godine 25. noć ramazana organizuju iftar.

Kada se mekteb pravio, od prvog do posljednjeg dana kuhala sam majstorima, ali nikad nijednu marku nisam uzela, halal bilo – zaključuje Fehima, piše “Faktor“.


{$excerpt:n}