Kad ljudskost zaspi: Šestero mališana žive sami

Piše: Jelena Glušac

Koliko je godina imalo vaše dijete kada ste ga prvi put ostavili samo kod kuće? I na koliko dugo? Možda najprije samo dok odete do prodavnice na ćošku..? Pa onda dok još nešto obavite usput? Pokušavam da se sjetim kad ja prvi put bila sama kod kuće, ali sjećam se samo (a i to su mi, mislim, prije prepričali nego što se sjećam), da još nisam bila krenula u školu kad je tata jednom izašao samo na kratko dok sam spavala. Zatekao me je na stepenicama, ispred kuće u dvorištu, gdje sam plakala jer sam, probudivši se i vidjevši da sam sama, mislila da me je ostavio, piše “Al Jazeera“.

U selu Novi Kozjak u vojvođanskoj opštini Alibunar u Srbiji, novinari su otkrili da je osam mjeseci šestoro djece uzrasta od tri do 16 godina živjelo napušteno, u nehumanim uslovima trošne kuće. I samo dok gledam u tu rečenicu, bez ikakve dodatne informacije, svjesna sam da ni jedno objašnjenje, ni jedan odgovor na onih čuvenih „novinarskih 5“ koji čine osnovnu vijest, neće promijeniti ništa. Jer sve što se ovde može ponuditi kao objašnjenje, to ne može da bude.

Otac u zatvoru, majka se preudala. ‘Obiđe ih povremeno’. Kako se obilazi povremeno dijete od tri godine? Ili pet? Ili 11? Bez ikoga odraslog da ga nahrani, okupa, obuče i zagrli. Liječi, nasmije. Uspava noću. Ne pamtim kad sam vidjela svoje kolege u suzama, zanijemile od neke vijesti. I ne moraš biti ni novinar, ni roditelj, da ostaneš potpuno slomljen i poremećen od onoga što stoji iza rečenice.

Šestoro djece.

Samo.

Osam mjeseci.

Nakon što se za slučaj saznalo u medijima, postavila su se i javno sva ona pitanja koja urlaju u glavi svakog od nas: Kako je moguće da niko nije znao? Kako je moguće da niko nije reagovao? Pa, nije moguće. Jer Centar za socijalni rad u opštini Alibunar je znao, a majka je tom istom centru, kažu, obećavala da će biti s djecom. Samo što nije. I kada je na kraju, u avgustu prošle godine Centar za socijalni rad podnio Tužilaštvu krivičnu prijavu protiv majke zbog zanemarivanja djece, ta djeca su i nakon toga ostavljena da se ujutru bude sama, i da uveče ležu sama, mjesecima. Danas Centar za socijalni rad u Alibunaru po hitnom nalogu iz Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, ima 15 dana da dostavi izvještaj o svom radu. Dejca su u ustanovi ‘Dječije selo’ u Sremskoj Kamenici. U Pokrajinskom sekretarijatu za socijalnu politiku kažu da je to privremena mjera i da će u najkraćem roku djeca biti zbrinuta ‘na adekvatan način’.

Dobro zvuče te rečenice u saopštenjima. Zvuče kao da su institucije sposobne. Da znaju i prate šta se dešava. Na terenu, ne samo na papiru. Da su odlučne da se ovakvi propusti nikada više ne dese. Da svi oni postoje zbog dobrobiti nezaštićenih.

A gdje su svi osam mjeseci? I zašto su djeca za koju su, kako se ispostavilo, i institucije, a sigurno i komšiluk znali da su sama, zašto su ostavljena da sve vrijeme i dalje budu sama? I ono od čega me zapravo najviše podilazi jeza – šta bi bilo da nisu ušle kamere u tu kuću?

Ne znamo šta je u pozadini ove stravične priče. Kada je i kako postalo strašno. Naslovi su puni senzacionalizma i površnosti, sa oznakama ‘šok ispovijesti’ i znakovima uzvika. A onaj najveći, potpuno zastrašujući uzvik, šuti tamo, gdje nije napisan. U odgovoru majke, na situaciju u kojoj joj djeca odrastaju: ‘Nikada nisu bili gladni…Desi se dan, dva, kao kod svakoga’.


{$excerpt:n}