ŠKOLA u Donjoj Brezni OTVORENA JOŠ U 19.VIJEKU: Više nastavnika nego đaka

Marina Bošnjak i Luka Jovović, učenici sedmog razreda OŠ “Bajo Pivljanin” u Donjim Breznima, u Pivi, dijele đačku klupu, ali i učionicu, jer su jedini “sedmaci” u školi otvorenoj još u 19. vijeku.

Za razliku od njih, godinu mlađi Marko Nedić sam “gospodari” učionicom.

U školi koja je ne tako davno bila puna učenika, sada ima više nastavnika od đaka – njih 11 znanje prenosi na 10 osnovaca.

“Veoma je neobično što nas je samo dvoje, ali smo se vremenom navikli. U školi nam je lijepo, ali nam nedostaju drugari jer bi bilo mnogo zabavnije da nas je više”, kaže Sara i priznaje da joj i u selu fali drugara.

Njenom drugu iz klupe Luki, drugari fale i u školi i u selu.

“Kod nas u selu, Bajovom Polju, nema djece, jedino ljeti kada dođu, družimo se. Ipak je u školi bolje. Nekada spojimo čas i radimo sa drugim učenicima pa nas bude više. Kada je veliki odmor, pošto nas je ovako malo, svaki učenik koji je odsutan puno nedostaje”, kaže Luka.

I Sara i on su odlični učenici, najviše vole jezike i jedno drugom pomažu kada treba. Kažu da će im biti neobično kada upišu srednju školu, najviše zbog toga što će imati dosta drugara, ali na lijepo se lako navići.

Za razliku od njih dvoje, Marku Nediću uopšte ne smeta što je sam. Sa drugarima iz drugih razreda se druži tokom odmora, a priznaje i da nastavnici znaju ponekad da mu prave društvo u igri. Najviše voli matematiku i najbolje se druži, kako kaže, sa nastavnicima Milutinom i Majom.

“Školu smatram mojom drugom kućom. Moje kolege i ja se prema učenicima odnosimo više kao roditelji nego kao nastavnici. Ovdje funkcionišemo kao jedna porodica. Često se dešava da slavimo rođendane, da pravimo male proslave, da znamo kada se šta kod koga kod kuće dogodilo, pa i to proslavimo. Znamo kada je neko bolestan, pa malo progledamo kroz prste ako se nešto ne uradi. Smatram da je rad u maloj školi bukvalno kao rad sa svojom djecom kod kuće. Nekada se možda i više iznerviram zbog toga što oni ovdje neće nešto da usvoje ili nauče, nego moja djeca kod kuće”, kaže Maja Radojević, koja u školi radi od 2007.

Engleski predaje i u nikšićkoj srednjoj školi i priznaje da je razlika, upravo zbog malog broja učenika, ali i kolega, i te kako vidljiva.

“Razlika je u tome što tamo nemate tu neku bliskost sa djecom, a ni sa kolegama, kakva je situacija u našoj školi”.

Iako je u pojedinim razredima, kaže Radojević, nastava maltene individualna, pa bi mnogi očekivali da je to prednost jer svu pažnju može posvetiti samo tom učeniku, ona ističe da to zna da bude i loše jer učenik nema s kim da se takmiči, pa samim tim ni pretjeranu želju da se potrudi da bude još bolji i uspješniji. O tome da moraju biti spremni svakoga časa i da nikada ne mogu da se “izvuku” jer možda nastavnik prozove nekog drugog, ne treba ni pričati.

“Djeca su jako dobra, vaspitana, kulturna, poslušna. Veliki je broj učenika iz ove škole koji su uspješni studenti i čast mi je kada ih sretnem, a još veća kada pređu preko ulice da se rukuju i poljube sa mnom, da pitaju šta ima novo, kako je na Breznima. Znači da sam ipak postigla nešto kod njih, da sam im ostala u nekom lijepom sjećanju, što je i cilj svakog prosvjetnog radnika, a ne samo to da ih naučimo predviđene lekcije”, ističe Radojević.

Kaže da je najteže raditi u razrednoj nastavi gdje postoji kombinovano odjeljenje i u istoj učionici sjede učenici prvog, četvrtog i petog razreda.

“Kombinacija za engleski je malo spacifična. Kada imate tri razreda potpuno različita, pa ma koliko djece tu bilo, jedan razred uvijek mora biti uskraćen recimo za slušanje, a nastava engleskog jezika više se bazira na slušanju. Smatra da su oni negdje možda uskraćeni u odnosu na učenike iz gradskih škola jer ovdje moramo posvetiti pažnje i prvom i četvrtom i petom razredu, a ti neki temelji za engleski jezik postavljaju se u osnovnoj školi. Obično kada dođem u srednju školu, naše kolege kažu da ih nijesmo naučili ništa, a mi se ovdje zaista svi trudimo da im prenesemo što više znanja”, kaže Radojević.

Direktorica škole Maja Utješinović ističe da četiri učenika, kao i svi nastavnici, koji inače putuju iz Nikšića, koriste organizovani prevoz koji finansira Ministarstvo prosvjete, da nemaju drugi, treći i osmi razred, kao i da broj učenika iz godine u godinu opada.

“Prvenstveno zbog industrijskog razvoja koji je uslovio migraciju stanovništva. Bez obzira što je riječ o školi sa malim brojem učenika to nikako ne utiče na vaspitno-obrazovni proces. Nastava je stručno zastupljena, organizujemo izlete, posjete drugim školama, imamo razne vannastavne aktivnosti, sekcije. Sve ono što se radi u gradskim školama, radi se i u ovoj”, kaže direktorica koja je u Brezne došla iz podgoričke OŠ “Savo Pejanović”.

Ukoliko u toj školi nije mogla svakom učeniku da zapamti ime i prezime, u Breznima joj to nije problem.

U ljetopisu je ostalo zapisano da je 1968/69. škola imala 154 učenika. Ostaće zapisano i da je 2019/20. brojala svega deset učenika.

Škola radi od 1898. godine, časovi držani po kućama
Direktorica priča da je škola počela sa radom 1898, 15 godina nakon prve škole na Goransku.

U početku, škola je radila po privatnim kućama, i često je dolazilo do prekida u radu upravo zbog nedostatka učitelja i prostorija u kojima bi se držala nastava.

“U dvije kuće Durutovića i Todorovića nastavu su držali učitelji. Prve dvije školske zgrade urađene su 1920. godine i od tada možemo govoriti o državnoj školi. Škola je imala i područno odjeljenje u Gornjim Breznima koje je bilo aktivno do 1977. godine kada je zatvoreno jer nije više bilo učenika. Do 1960. godine škola je bila četvorogodišnja, da bi te godine prerasla u osmogodišnju. Ova nova zgrada napravljena je 1964. godine i tada je u školi bilo oko 150 učenika. Današnje ime škola je dobila 1969. godine”, ispričala je kratko Utješinovićeva o istorijatu škole, prenose vijesti.me.


{$excerpt:n}