Svekrva i snaha imaju isto ime i prezime, žive u ljubavi i slozi

Naime, osim činjenice da obje nose isto ime i prezime, Ana Stipanović, već 57 godina žive u istom kućanstvu, u suživotu, iako su svekrva i snaha, a ruše i drugi rekord – starija baka Ana ima 103 godine, a snaha Ana 77 godina i već godinama skrbi o svekrvi. Obje su bez muževa.

– Baka je imala sina Josipa. Upoznali smo se u selu i oženili. Jedno smo vrijeme živjeli s njegovima u kući, a onda smo 1971. godine otišli u Australiju – priča snaha za “24 sata“.

Bili smo tamo tri godine. Vratili smo se u selo zbog svekrve koja je operirala debelo crijevo i trebala je skrb. Imali smo tad i svoju djecu. Svekar je umro 1981. godine od zapetljaja crijeva i tako je došlo da ja brinem o njoj, prisjeća se.

– Djeca su se poženila i otišla, moj muž je umro prije dvije godine, pa smo ostale same – priča snaha Ana o suživotu s muževom majkom, za koju kaže da je uvijek bila opasna svekrva, uvijek je morala imati zadnju riječ. Sve je uvijek bilo kako ona kaže, zapovijedala je i mužu i sinu, a i snaha ju je uglavnom slušala.

Kad nije, znale su se posvađati, ali sutradan bi opet divanile kao da se ništa nije dogodilo. Uglavnom, bila je jedna od onih svekrva od kojih se bježi, ali Ana nije pobjegla.

– Neka mi je svekrva, i to još ona s kojom mnoge snaje ne bi mogle izaći na kraj, ali ne mogu je ostaviti bilo kome, dati u dom u koji ne želi ići. Što ću s njom? Dok su bili mladi, ona i svekar radili su na malo zemlje i od toga živjeli. On je umro, a ona nije ostvarila mirovinu, nego je dobila socijalnu pomoć. Donedavno je primala 270 kuna, a sad su joj malo povećali – na 320 kuna.

Ne bi imala od čega živjeti da nije mene. Ja imam 1500 kuna mirovinu i još nešto što sam ostvarila radeći u Australiji. Živimo od mojega novca jer ona svaku kunu sprema pa za Božić i Uskrs podijeli unucima i praunucima. Baš je briga je l’ ja imam – kaže smijući se.

– Voljela me zato što sam znala raditi ručni rad, kao i ona. Još imam tkalački stan, radim neke dijelove nošnji, stolnjake i svašta. Ona više ne radi jer ne vidi. Puno smo izradile zajedno. Ja otkam na stanu, a ona potkiti rojte. Nisam znala sve što i ona pa je često dovršavala moje radove. Napravile smo toliko toga da imamo za nekoliko generacija – kaže pokazujući nam radove.

Pitamo baku kako je sa zdravljem i je li zadovoljna snahom:

– Sve je bilo dobro do 100., a sad mi je teško hodati, nekad i padnem pa moram hodati s kolicima. Sve slabije vidim i loše čujem. Ne znam što ću ako se mojoj Ani nešto desi. Dobra mi je – kaže zabrinuto gledajući snahu.

Baka svoje 103 godine nosi i više nego odlično. Svaki se dan budi oko 11 sati, sama se odjene i spremi, hodalicom dođe do kuhinje gdje je čeka crna kava. Popije ih nekad i tri na dan. Malo prodivani sa snahom, provjeri što će biti za ručak, naredi i kakav kolač da se pripremi, jer baka voli i slatko i slano, uzme naočale i sjedne ispred televizora. Čeka svoje turske serije.

– Sva je ljuta ako propusti koju epizodu, kao za njezin 100. rođendan. Dvorište puno gostiju, tamburaši sviraju, svi joj čestitaju, a ona ljuta što ne može gledati seriju. Naše serije ne voli jer ne čuje dobro, a one nemaju titl koji može čitati. Baka ima bolju pamet i memoriju nego ja. Cijeli život čita knjige, pa i danas. Za rođendan je dobila nekoliko i većinu je već pročitala. Dobila je i jednu o životu poslije smrti te kad su je pitali kako je zadovoljna knjigom, rekla je da joj je baš bez veze. Nikad u životu nije imala većih problema sa zdravljem, osim te operacije crijeva, zbog koje cijeli život nosi vrećicu za stolicu koju redovito moramo mijenjati. Nema ni tlak, ni problema sa srcem, ni ništa drugo. Jedino sve slabije čuje pa joj se mora glasno govoriti. Ne pije nikakve lijekove! Nekad popije Andol. Kad je prošle godine imala gripu, nije htjela piti antibiotik jer je mislila da je hoćemo otrovati – govori snaha.

– Nekad ona i ja popijemo po rakijicu, svaka po pola piva ako nam se baš hoće. Ne sekira se baka puno u životu, a i što bi se sekirala kad živi kao beba. Sve ima oprano, očišćeno i skuhano. Valjda je to recept za dug život – smijući se kaže Ana.
Baka voli znati što se događa u selu i tko je gdje otišao.

– Kad joj kažem da je netko u selu od 60, 70 godina umro, ona doda: ‘A dobro, lijepe je godine doživio’, a ona ima 103 – govori Ana koja, unatoč svemu, baku doista dobro pazi. Svake je noći obilazi po dva puta, redovito je pere, vodi na dvorište na zrak i priprema joj jela koja voli jesti. Baka jako voli kad joj u posjet dođu unuci, praunuci, pa i dvije šukununuke.

– Bila sam odličan đak. Voljela sam školu. Kad sam završila pučku, htjela sam u Osijek dalje na školovanje, ali nismo imali novca. Rekla sam roditeljima, pošaljite me u Osijek, ja vam ostavljam svu svoju nasljeđevinu, samo da mogu učiti dalje. Nisu me poslali pa sam uvijek čitala knjige. Sad govorim unucima da moraju učiti – govori baka koja ima odličnu memoriju i pamti svaki detalj svojeg dugog života.

– Nije baka neki emotivac bila. Uglavnom uvijek stroga, odlučna, šefica. Muž joj je jednom rekao: ‘Baba, ti kad umreš, ja ću se opet oženiti’. Poludjela je i rekla mu: ‘Ma nemoj, e sad ćeš vidjeti’. I, eto, on je u grobu već 40 godina, a ona ni bolesna – smije se snaha.


{$excerpt:n}